Priča o Burgasu

Zemlja oko tri jezera bila je tračanska davno prije nego što je bila išta drugo. Plemena su ovdje lovila u lagunama, obrađivala sol i koristila tople izvore u unutrašnjosti, na mjestu današnjeg Vetrena, gdje je oko izvora stajalo svetište.

Zlato i bronca u arheološkom muzeju u centru uglavnom potječu iz tog svijeta: grobni prilozi, votivne ploče i konjska oprema naroda koji iza sebe nisu ostavili gradove na ovom zaljevu.

Rimljani su svoj grad izgradili dalje od izloženog zaljeva. Deultum, osnovan kao kolonija za vojne veterane na rijeci Sredetska jugozapadno od današnjeg grada, bio je administrativno središte ove obale; njegove ruševine su arheološki rezervat u Debeltu.

Bliže gradu, topli izvori postali su Aquae Calidae — lječilišni grad s kompleksom kupališta koji je privlačio posjetitelje iz cijele provincije. Izvor nikada nije presušio: petnaest stoljeća kasnije Sulejman Veličanstveni izgradio je vlastito kupalište iznad njega, i ta zgrada još uvijek stoji.

Bizantska i srednjovjekovna bugarska vlast ostavila je male tvrđave i osmatračnice oko zaljeva, a ne grad. Ime Burgas općenito se prati do tih kula — od grčkog pyrgos i njegovog latinskog ekvivalenta burgos.

Trgovina i moć na ovoj obali pripadali su gradovima s utvrđenim lukama: Mesembria, što je Nessebar, i Apollonia, što je Sozopol. Oba su još uvijek tamo, i oba su udaljena pola sata.

Pod osmanskom vlašću naselje u zaljevu bilo je skromno mjesto ribara i radnika u solanama, zasjenjeno Anchialosom – današnjim Pomorjem – dalje uz obalu. Sol iz laguna bila je njegov jedini značajni izvozni proizvod.

Ta se sol još uvijek bere iz istih solana na Atanasovskom jezeru, istom metodom, što je čini najstarijom kontinuiranom industrijom u okrugu.

Nakon 1878. grad se našao u autonomnoj provinciji Istočna Rumelija, a ujedinjenjem 1885. pridružio se Bugarskoj kneževini. No, ono što ga je učinilo gradom bila je infrastruktura: željeznica u unutrašnjosti, a zatim i luka.

Komercijalna luka otvorena je 1903. i promijenila je sve – žito i sol van, ugljen i strojevi unutra, te trgovačka klasa koja je isplanirala ulice i izgradila kuće pored kojih danas prolazite na Bogoridi.

Morski vrt je uređen uz liticu od 1910. prema projektu vrtlara Georgija Duhteva, i on je odredio karakter grada: park, a ne trg, je mjesto gdje se Burgas okuplja.

Između ratova grad je rastao zahvaljujući ribi, soli i brodarstvu, te je dobio zgradu kazina, kupališta i šetalište koji i danas uokviruju rivu.

Socijalistička desetljeća pretvorila su Burgas u industrijski grad. Petrokemijska postrojenja sjeverozapadno od grada, izgrađena od ranih 1960-ih, postala su najveća rafinerija na Balkanskom poluotoku, a četvrti montažnih blokova — Lazur, Izgrev, Slaveykov, Meden Rudnik — izgrađene su kako bi smjestile radnu snagu.

Populacija se u jednoj generaciji umnožila nekoliko puta. Većina ljudi koji danas žive u Burgasu živi u tom gradu, a ne u trgovačkom.

Od 2000-ih grad je ulagao u rivu: mol je obnovljen, park proširen, stara lučka skladišta otvorena su kao kulturna četvrt, jezera zaštićena i isprepletena biciklističkim stazama, a zračna luka u Sarafovu postala je pravi ulaz u grad.

Arena Burgas, zatvorena dvorana koja će ugostiti natjecanje, pripada istom programu — mjesto izgrađeno za grad koji je odlučio biti odredište, a ne rafinerijski grad.

U svibnju 2027. Burgas postaje grad domaćin Pjesme Eurovizije. Za grad koji je luku dobio tek 1903. godine, biti domaćin najvećeg glazbenog događaja uživo na svijetu nije mala stvar.

Također je to prvi put da će veći dio Europe pomno pogledati ovaj dio obale. Ono što će pronaći je mlad grad na vrlo starom tlu — što je cijela priča ove stranice.