Priča o Burgasu

Zemlja oko tri jezera bila je tračka mnogo prije nego što je bila bilo šta drugo. Plemena su ovdje lovila u lagunama, vadila sol i koristila tople izvore u unutrašnjosti, na mjestu današnjeg Vetrena, gdje se oko izvora nalazilo svetište.

Zlato i bronza u arheološkom muzeju u centru uglavnom potiču iz tog svijeta: grobni prilozi, votivne ploče i konjska oprema naroda koji iza sebe nije ostavio gradove na ovom zaljevu.

Rimljani su svoj grad izgradili daleko od izloženog zaljeva. Deultum, osnovan kao kolonija za vojne veterane na rijeci Sredetska jugozapadno od današnjeg grada, bio je administrativni centar ove obale; njegove ruševine su arheološki rezervat u Debeltu.

Bliže gradu, topli izvori postali su Aquae Calidae — banjski grad s kompleksom kupatila koji je privlačio posjetioce iz cijele provincije. Izvor nikada nije presušio: petnaest stoljeća kasnije Sulejman Veličanstveni sagradio je vlastito kupatilo iznad njega, i ta zgrada i dalje stoji.

Bizantska i srednjovjekovna bugarska vlast ostavile su male tvrđave i kule stražare oko zaljeva, a ne grad. Ime Burgas općenito se povezuje s tim kulama — od grčkog pyrgos i njegovog latinskog ekvivalenta burgos.

Trgovina i moć na ovoj obali pripadale su lučkim gradovima s zidinama: Mesembria, što je Nessebar, i Apollonia, što je Sozopol. Oba su još uvijek tamo, i oba su udaljena pola sata.

Pod osmanskom vlašću naselje u zalivu bilo je skromno mjesto ribara i radnika u solanama, u sjenci Anchialosa – današnjeg Pomorieja – uz obalu. So iz laguna bio je njegov jedini značajan izvozni proizvod.

Ta so se i dalje sakuplja iz istih solana na Atanasovsko jezeru, istom metodom, što je čini najstarijom kontinuiranom industrijom u okrugu.

Poslije 1878. godine grad se našao u autonomnoj pokrajini Istočna Rumelija, a pridružio se Bugarskoj kneževini ujedinjenjem 1885. Ono što ga je učinilo gradom, međutim, bila je infrastruktura: željeznica u unutrašnjost, a zatim luka.

Komercijalna luka otvorena je 1903. godine i promijenila je sve – žito i so van, ugalj i mašine unutra, te trgovačku klasu koja je uredila ulice i izgradila kuće pored kojih danas prolazite na Bogoridi.

Morski vrt je uređen duž litice od 1910. godine prema projektu vrtlara Georgija Duhteva, i on je postavio karakter grada: park, a ne trg, je mjesto gdje se Burgas okuplja.

Između ratova grad je rastao zahvaljujući ribi, soli i brodarstvu, te je dobio zgradu kazina, kupališta i šetalište koje i danas uokviruju obalu.

Socijalističke decenije pretvorile su Burgas u industrijski grad. Petrohemijski kombinat sjeverozapadno od grada, izgrađen od ranih 1960-ih, postao je najveća rafinerija na Balkanskom poluostrvu, a naselja montažnih blokova — Lazur, Izgrev, Slaveykov, Meden Rudnik — izgrađena su za smještaj radne snage.

Stanovništvo se umnožilo nekoliko puta u jednoj generaciji. Većina ljudi koji danas žive u Burgasu živi u tom gradu, a ne u trgovačkom.

Od 2000-ih grad je ulagao novac u obalu: obnovljen je mol, proširen park, stara lučka skladišta otvorena su kao kulturna četvrt, jezera su zaštićena i isprepletena biciklističkim stazama, a aerodrom u Sarafovu prerastao je u pravi ulazak.

Arena Burgas, zatvorena dvorana koja će ugostiti takmičenje, pripada istom programu – mjesto izgrađeno za grad koji je odlučio da radije bude destinacija nego rafinerijski grad.

U maju 2027. Burgas postaje grad domaćin Pjesme Evrovizije. Za grad koji je luku dobio tek 1903. godine, ugostiti najveći muzički događaj uživo na svijetu nije mala stvar.

Također, to je prvi put da će većina Evrope pažljivo pogledati ovaj dio obale. Ono što će pronaći je mladi grad na vrlo starom tlu — što je cijela priča ove stranice.